Tehnologija keramike se odnosi na učenje osnova i prirode keramike. Tehnologija obuhvata osnovna teorijska znanja o glini i njenom porjeklu, o glazurama i prevlakama, o osnovnim načinima pripremanja i pečenja gline, o tradicionalnim načinima pravljenja keramike i dr. Ovim djelom važne teorijske obuke pokušavamo da dočaramo komplikovana teorijska i tehnološka znanja o keramici, da ukažemo na njen značaj za razvoj civilizacije od prapovijesti do najsuvremenijih tehnologija.
Ljubitelji starih zanata žalosno mogu konstatirati kako su brojni stari zanati kojima su se bavili naši stari, između ostalih i tradicionalno hrvatsko lončarstvo, gotovo zamrli i ne nalaze svoje mjesto u stalnom naletu novih tehnologija kojima se hrani naše društvo. Rukotvorine kao proizvod pojedinih tradicionalnih zanata interesantne su malom krugu nostalgičnih duša koje uviđaju vrijednost izrađenog suvenira, brižno ga čuvajući na posebnom mjestu.
Razvoj i trajanje tradicionalnog lončarstva moralo je zadovoljiti temeljnu pretpostavku, a to je postojanje lončarskih centara – sela. Kako je glina još od prapovijesnih razdoblja bila materijal pogodan za izradu raznovrsnog posuđa, nakita i predmeta magijske funkcije, ti su se seoski centri mogli razviti samo na onom području gdje je bilo gline pogodne za izradu takvih lončarskih proizvoda. Ako na tom području zemlja nije bila dovoljno kvalitetna za razvoj poljoprivrednih kultura, bavljenje lončarstvom postajalo je ljudima bitan izvor zarade i egzistencije u smislu što su ljudi iz pojedinih siromašnih krajeva odlazili prodavati svoju robu i na vrlo velike udaljenosti.
Gdje god je nedaleko sela, trgovišta ili grada valjane lončarske zemlje, tui se smjestio jedan ili više lončara. Lončarske zemlje ima po ravnicama i po humovima negdje umah za ilovačom ili pjeskuljom, negdje opet na dva metra duboko. Za pjeskuljom ili ilovačom dolazi crnica i onda tekar bijela lončarska zemlja.
Lončar sagradio si je uz kuću i svoju radionicu pod istim krovom, do kuće stoji mu skladište (magaza) za gotovu robu; pred kućom mu je glinjak ili zemljanik, a dalje tamo od daščara i slamnatih krovova u povisokoj suši stoji mu peć (pećnica).
Lončar sa svojim pomoćnikom i šegrtom nakopali su lončarske zemlje motikama (kopačama, mučenicama) i dovezli je kući na dvorište, te ju sa kola siplju na zemljanik (glinjak). Zemljanik (glinjak) jest mjesto ograđeno sa daskama te valjano natkrito, da se ono više vozova čiste,lončarske zemlje ne nasmeti: perjem, pljevom trunom, drobnim žitom itd.
Kate Schuricht-foto Stephen Brayne
Porculan je vrsta keramike, izrazito cijenjena zbog svoje ljepote i važnosti. Posebno se ističu sjajne, bijele površine stijenki koju usporeduju sa školjkom morskog puža porcella. Ime porculan prvi put je spomenuo poznati istraživač Marco Polo u svojim memoarima datiranim 1298. godine u Genovi. U Europi se pojavljuje od srednjeg vijeka kao rijedak predmet iz dalekih, nepoznatih zemalja. Često se naziva i “china”, “chinaware” zbog zemlje podrijekla- Kine. Kinezi su prvi pravi porculan izrađivali za vrijeme dinastije Tang (618-907). Tehnike kombiniranja pravih sastojaka i pečenje na temperaturama iznad 1000 stupnjeva su se postepeno razvijale. Za vrijeme dinastije Song (960-1279), kineski carevi osnivali su carske tvornice za proizvodnju porculana za vlastite palače. Od 1300.te većina kineskog porculana se izrađivala u gradu Jingdezhen.
S porastom trgovine i razmjene s Istokom tijekom 17. stoljeća, porculan je postao popularan kod sveopćeg puka. U teretnim spremnicima trgovačkih jedrenjaka (Portugal, Holandija) osim začina, svile sve češce se nalazio i porculan. Običaj ispijanja kave, čokolade, čaja kreirao je veliku potražnju za porculanskim čašicama i tanjurićima. Europske manufakture trudile se su napraviti tvrdi porculan, no to im nije uspijevao i vrlo dugo nisu uspjeli otkriti tajnu. Napokon, pojedini eksperimetni urodili su plodom. Prvi europski meki porculan (meki zato što je udio kaolina ispod 50 % u smjesi) je proizveden u Firenci, Italija oko 1575. godine (Francesco de’ Medici).
Do 1700. proizvodnja porculana zapocela je u velikom broju manufaktura u Europi. Francuska, Njemacka, Engleska i Italija postali su vodeći centri europske produkcije porculana.
Jeff Oestreich-foto Stephen Brayne
Raku je stara japanska tehnika koja datira još iz 16. stoljeća. Prvi keramičar koji je upotrebio ovu tehniku zvao se Hojiro, učenik velikog majstora Sen-No-Rikyu. Osim njega raku tehniku koriste i slavni umjetnici Donju1574-1656), Hon ami Koetcu(1556-1637) i Ogata Kencan (1663-1743). Ona u svom imenu nosi značenje sreće, zadovoljstva, užitka i radosti.
Umjetnik modelira glinu te oblikovani rad suši i biskvitno pali. Zatim se rad dekorira engobama i glazurama, stavlja se u posebnu peć u kojoj se postiže temperatura od 950°C i pri toj temperaturi užarena skulptura se vadi kliještima van. Skulpture se stavljaju u piljevinu gdje i dalje gore te zbog redukcije kisika dolazi do kemijskih procesa koji stvaraju specijalne efekte. Raku nosi težinu uprizorenja prvotnog stvaranja, koje u vatri i dimu sukoba elementarnih prirodnih sila rađa izuzetno suptilne, neočekivano ekspresivne i uzbudljivo lijepe raku – predmete.
Glina je nastala u prirodi tijekom složenih geoloških procesa pri formiranju Zemljine kore. To su prije svega hidratizirani silikati aluminija, odnosno minerali glina koji osiguravaju viskozno-plastične osobine sirovinskih mješavina za proizvodnju opeke i crijepa, zatim karbonati oksida, oksidi željeza koji daju boju krajnjem proizvodu i drugi minerali i njihove mješavine koje služe kao svojevrsni topitelji i kvarc kao jedna od dominantnih sirovina u keramičkim masama. Ove mineralne komponente ulaze u sastav kompleksnih polaznih sirovina za proizvodnju opeke i crijepa koje nazivamo općim imenom ciglarske ili opekarske gline. Minerali glina u prirodi nastaju raspadanjem stijena, najčešće feldspata pod djelovanjem vremenskih uvjeta. Mehaničkom dezintegracijom usitnjava se materijal, dok razni kemijski agensi dovode do nastajanja konačnog glinenog materijala. Djelovanje ovih agensa ovisi od klime, vegetacije i geografskog položaja, a dobiveni produkti mijenjaju sastav Zemljine kore. S geološkoga gledišta to su stijenski materijali sedimentnog podrijetla. Opekarske gline ili sirovine za proizvodnju grube građevinske keramike jesu gline nižeg kvaliteta. To su polidisperzne mase koje nisu previše plastične, s obzirom na to da je u njima sadržaj minerala gline nizak, ali ipak dovoljan da se upotrijebi za izradu opekarskih proizvoda željenih osobina.
VIDEO - FILM
ŠKOLA KERAMIKE
U sjajnoj i opuštajućoj atmosferi , uz glazbu, upoznat ćemo Vas sa cjelokupnim procesom...
POVIJEST KERAMIKE
Paleolitik (starije kameno doba) je prvo razdoblje u razvoju čovjeka, a traje od otprilike 2 000 000. god. prije Krista...
CERAMIC STUDIO
Naša škola keramike može ponuditi svim ljubiteljima keramike...
GRAD PRAG
Prag je glavni i najveći grad Republike Češke, demografskom veličinom te gospodarstvenim...